London

London - Jovanin Život u Koferu

London. Ujedinjeno kraljevstvo. Zvuči tako moćno. Prvo solo putovanje u 2019. Mnogima je London prvi na listi za posetu. Meni nije bio. Nije me privlačilo sivilo i kiša, ni Englezi na Zakintosu nisu odavali najbolji utisak. Putovanja volim zbog razbijanja predrasuda, pa sam vrlo otvorena krenula i na ovo.

Kod planiranja putovanja u Englesku, najveći stres je viziranje. Kod Danice možete saznati šta je sve Srbima od dokumentacije potrebno prilikom apliciranja, a Robert je pokrio državljane BiH. Pasoš sam pokupila nakon 15 radnih dana. Cena vize je 110 evra, a uz doplatu od 70 evra moguće je zadržati pasoš tokom procesa.

Povratna karta London-Beograda je 250-300 e, tako da odlučujem da letim iz Trsta (Ryan air-povratna 30 evra). Bla bla car-om do Ljubljane, zatim Goopti kombijem do Trsta i za dva i po sata slećem na Stansted aerodrom koji me je najviše podsetio na američke. Ne znam šta da očekujem. Da li si preskup, hladan, tmuran? Londonu, iznenadi me!

Britanska valuta je funta i u momentu kada sam ja bila (februar 2019.) odnos evro:funta je bio 1:0.88. Novac sam menjala kod kuće što se ispostavilo kao dobra odluka jer u menjačnicama nisam videla da neko daje više od 0.84 funte za 1 evro. Kartice su u širokoj upotrebi, i ulična hrana se može tako plaćati. Ukoliko su ,,contactless’’  možete ih koristiti i kao kartu za prevoz.

Bez mnogo ispitivanja prolazim pasošku kontrolu i ulazim u bus koji vodi do metro stanice London Mile end u drugoj zoni grada. Kupujem Oyster karticu za gradski prevoz i metroom stižem do Oxford ulice i SoHostela u kome sam smeštena prvo veče. Kada putujem sama, uglavnom odsedam u hostelima, ali mi je zbog posla trebala privatnost te sam se drugi dan premestila u sobu rezervisanu preko Airbnb-a. Lokacija SoHostela je idealna za obilazak, prevoz vam većinu vremena neće ni trebati. Sobe su čiste, kreveti udobni, pa je 14 funti za noćenje i više nego povoljno. To veče sam malo šetam po kraju, tek toliko da nadjem otvorenu prodavnicu. Popričala sam sa cimerkom iz Australije, penjem se na svoj gornji krevet i pravim plan za sutra.

Koristim lokaciju hostela da prvi dan obidjem sve što mogu peške. Krećem ka Westminster mostu, ali imam obeležene usputne stanice. Februar je mesec ljubavi, pa je sve u tom stilu ukrašeno. Crvene ruže, srca, medvedići... Madoxx galerija je nezaobilazna tačka za fotkanje.

Dalje idem ka prodavnici Hedonism vines jer sam na slikama ranije videla govornicu svu od cveća ispred nje. Nažalost, baš taj dan su je sklonili, ali je prodavnica svakako vredna posete jer se u njoj nalaze pića stara i do sto godina, kao i najskuplja vina. Nije mi bilo svejedno da hodam kroz rafove sa lomljivim flašama u vrednosti preko par hiljada funti.

Još desetak minuta i eto me na ulazu u Green park, na putu ka kraljičinom domu, Bekingamskoj palati.

Shvatam da nisam pogledala kada počinje smena kraljevske straže. U daljini čujem  muziku i ubrzavam se nadajući se da ću uhvatiti poslednji trenutak predstave. Ipak me je sreća poslužila i stižem na sam početak, oko 11:30. Stražari nose tradicionalne crvene uniforme sa zlatnim detaljima i dugačke crne krznene kape. Sve vreme svira orkestar. Preporučila bih da dodjete ranije da biste zauzeli mesto bliže ogradi jer je zbog mora ljudi nemoguće prići.  Na svakih desetak metara su policajci na konjima koji kontrolišu masu. Kretanje je ograničeno po jasno obeleženim stazama.

Desetak dana unazad sam proveravala vremensku prognozu i ukazivala je na sunčane dane. Međutim, London ne bi bio London da ne počasti kojom kapljicom. Na neki način mi je i bilo drago zbog kiše, jer sam doživela to pravo londonsko vreme. Nisam odmah uspela da pronađem radnju sa kišobranima, pa se sklanjam u Ritz hotel dok se malo ne smiri. Ovakva mesta me izmeste iz stvarnosti. Smenjuju se zlatkaste sa pastelno rozim bojama.

Vraćam se u 19. vek i pijem čaj na kraljevskom dvoru. Ne smeta mi ni što košta skoro 10 funti. Cenu noćenja ne smem da pogledam, ali uživam u luksuznom tretmanu, makar na sat vremena.

Ritz je jedan od hotela poznat po održavanju tradicionalnih popodnevnih čajanki. Običaj ispijanja čaja u 5 po legendi potiče od vojvotkinje Ane od Beforda, koja je živela pre oko 300 godina. Nekada davno , u Engleskoj su se jeli samo doručak i večera. Vojvotkinja od gladi nije mogla da izdrži do večere i počela je da zove svoje drugarice u 5 da piju čaj i jedu sitne sendviče i kolače. Pio se indijski čaj sa dodatkom mleka da ublaži gorki ukus. Ranije mi je ova kombinacija bila nezamisliva, ali sam se navukla od kada sam je probla na Šri Lanki. Običaj se proširio među britanskom aristokratijom, pa i ostalim staležima i tako postao deo tradicije.

Prolazim pored Burlington arcade, ulice sa skupom dizajnerskom odećom i opet nailazim na cvetnu dekoraciju.

Konačno od uličnih prodavaca kod Piccadilly circus-a kupujem kišobran i bez žurbe nastavljam šetnju. Dok sam pokušavala da uhvatim idealan kadar prilaze mi tri devojke. Sa kamerom i mikrofonom, pitaju me da li imam par minuta vremena da porazgovaramo, rade školski projekat o Instagramu. Pristajem. Jedno od pitanja je bilo koliko Instagram utiče na moj odabir restorana. Malo sam se zamislila i shvatila da ta društvena mreža u stvari ima najveći uticaj na sve što posećujemo, a doprinos turizmu je očigledan. Tamo pronalazim inspiraciju i informacije. Svako vreme nam donosi nešto dobro i loše, na nama je kako ćemo to iskoristiti.

U okolini su i Trafalgar trg i Nacionalna galerija.

Ulaz u muzeje je besplatan, ali možete donirati novac za održavanje. U Nacionalnoj galeriji se zadržavam sat vremena, tek toliko da prođem kroz sve sobe i zadržim se na zanimljivijim slikama, ali da bi se detaljno pročitali svi opisi potrebno je oko pola dana.

Moj je već na izmaku i koristim poslednju svetlost za par fotografija sa Londonskim okom u pozadini. Ovaj put se nisam vozila, ali savet je da kupite kartu online da ne biste čekali više sati u redu.

Neizostavno je i slikanje pored crvenih govornica. Tu da razbiju sivilo, još od dvadesetih godina prošlog veka. Kada je njihov dizajner Gils Gilbert Skot pobedio na takmičenju koje je organizovala pošta, niko nije slutio da će postati zaštitni znak prestonice Engleske.

Nažalost vreme i napredna tehnologija ih polako jedu. Da bi se očuvale od zaborava, neke su pretvorene u stanice za internet, u nekima se mogu puniti telefoni, a neke su sada mini biblioteke. Pored govornica, za London su karakteristični i crveni sandučići za poštu i autobusi na dva sprata.

Drugi dan se premeštam u Airbnb delu Surrey Quay. Malo je dalje od centra, druga zona, ali blizina metro stanice ga odlično povezuje sa ostatkom Londona. Sunce je konačno obasjalo grad i pešačim do Tower bridge-a. Stižem oko 9 ujutru. Pun pogodak, ostali turisti se tek bude i najslikaniji most je skoro prazan.

Pored tirkiznih metalnih delova može da se pohvali sa dve kule lepše od mnogih zamaka. Ipak, ime nije dobio zbog njih, nego zbog blizine Londonske kule. Mnogi ga mešaju sa Londonskim mostom, koji je zapravo odmah do njega.

Najbolji pogled na most i reku Temzu je iz Coppa club-a. Ovo je drugi put da sam bila u ,,mehurić’’ restoranu. Više bih volela da sam došla u zimsko vreme, da ih vidim pokrivene snegom. Napolju padaju pahulje, a ja unutra pijem topli čaj... Kada sam ranije gledala slike delovalo mi je kao da su ,,mehurići’’ na krovu zgrade, ali su zapravo uz samu obalu. Sto bi trebalo rezervisati oko mesec dana ranije, u baru se uvek može naručiti piće i uživati u pogledu.

Večeri provodim u Kineskoj četvrti. Te dane se održavala i Londonska nedelja mode, pa mi je bilo zanimljivo gledati ljude i njihove ekstravagantne odevne kombinacije u višesatnom redu ispred W hotela, gde se održavao afterparty. 

U isto vreme je period kineske Nove godine, pa su crveni lampioni ukrašavali ulice. Ljudi se sudaraju, jedu hranu koju ne znam da izgovorim, traže najbolji ugao za fotku... U sporednim ulicama sam naišla na barove koji su me podsetili na period iz filmova Šerlok Holms i Orijent ekspres.

Par sati sam odvojila za obilazak ,,instagramičnih’’ kafića. Za Peggy Porcshen sam čula negativne komentare, da se osim dugog čekanja u redu, služi izrazito neukusna hrana, pa ga izbegavam. Stigla sam do Elan cafe-a, ali odustajem od ulaska jer mi se nije čekalo sat vremena na slobodan sto.

Kroz Hyde park krećem do sledećeg, nadajući se da ću imati više sreće. Hyde park je za London ono što je Central park za Njujork. Oaza u gradskoj ludnici. Na jezeru plivaju labudovi i patke, koji se ne plaše ni da prošetaju medju ljude i poziraju. Sve za parče hleba.

Po drveću i stazama trčkaraju veverice.

Optimistično mislim da ću prepešačiti ceo park, ali me na pola puta noge izdaju. Metroom stižem do South Kensington stanice i odmah prepoznajem ono zbog čega sam došla. Najbolji sto u Fait Maison-u je slobodan i lako pravim svoju savršenu instagram fotku. Doduše, koštalo je (čaj i set kolača i sendviča-30 funti), ali sve pohvale idu ukusu hrane i usluzi.

Najbolji ručak sam jela u Concerto italijanskom restoranu, gde su i svi konobari Italijani i imaju poteškoća sa engleskim. Poručila sam omiljeni mača latte i grilovanu pačetinu sa kruškama u crvenom vinu. Nikada ne bih pomislila da će nešto ovako čudno biti toliko ukusno.

U ovom kraju je i ulica sa muzejima (Exhibition road). Posetila sam prirodnjački i muzej nauke. Tu je i Victoria i Albert muzej u koji ovaj put nisam stigla. Zanimljiviji mi je bio prirodnjački u kome se mogu videti skeleti dinorosaurusa, kao i drugih izumrlih životinja uz poučne informacije.

U centralnom delu je Darvinova statua. Prikazani su i najraniji primerci ljudske vrste, ostaci stari oko 7 miliona godina. Ne treba zaobići ni deo o ljudskom telu gde se dobija korisan čas anatomije i fiziologije. Zimi se park ispred zgrade pretvara u klizalište.

Najfotogeničniji kraj u Londonu je Notting Hill, i ulica Portobello road. Kuće su obojene u razne boje... Zamišljala sam život u ovom kraju i pitala se da li stanari imaju loš dan pored ovoliko šarenila čim kroče na ulicu ili pogledaju kroz prozor.

U Portobellu su antikvarnice i prodavnice second hand garderobe. Mnoge humanitarne organizacije imaju svoje prodavnice. Sav novac od prodaje ide za neki cilj (borba protiv raka, pomoć u ugroženim zemljama...), a moguće je i donirati odeću.

Pored ovakvih, tu su i prodavnice sa ekskluzivnim second hand komadima (Prada, Dolce&Gabbana, Louis Vuiton...). Nekada su se tu nalazile farme, pa se kraj zvao Portobello farm, a sada je sve urbanizovano. Najlepše dekorisana radnja je Alice’s. U vlasništvu je iste porodice već 4 generacije, a popularnost je dobila kada su u njoj snimane scene filma Paddington, koji opisuje život malog peruanskog medveda koji dolazi u London u potrazi za novim domom.

Još jedan šareni deo grada je Covent garden. Naziv bašta je dobio zbog zelenila i cveća, čak izgleda kao i da zgrade cvetaju.

Jedan kutak mi je posebno privukao pažnju. Kroz uske ulice stižem do Neil's yard, ušuškanog komšiluka. Ime je dobio po Tomasu Nilu, koji je ovo parče zemlje kupio još u 17. Veku. Tek oko 1970. počinje da se ulepšava, do tada je bio zapušten i prljav. U okolnim zgradama su kafići i prodavnice sa ekološki prihvatljivom garderobom. Za turiste je otvoren samo preko dana, da se ne bi dodatno uznemiravali stanari.

Nekada su najbolje stvari i lokacije neplanirane. Krenula sam ka Sky garden, al zbog netačne informacije o vremenu posete, nisam uspela da uđem. Iz ove nebeske bašte se vidi ceo grad, ali je potebno minimum dve nedelje unapred rezervisati svoje mesto (ulaz je besplatan). Ako, kao ja, ne stignete, može se ući i bez rezervacije, ali tek posle 18 časova.

Odjednom se pojavilo nešto poznato. Leadenhall market.

Koliko sam samo puta odgledala sve delove Hari Potera. Nisam mogla da verujem da se nalazim u tajnoj Dijagon aleji, gde mogu ući samo čarobnjaci. Uživo je još lepša, puna detalja i boja. Inače, Leadenhall pijaca postoji već više od pola milenijuma, ali je današnji izgled dobila pre tridesetak godina. Otvorena je za posete svaki dan od 10-18h, a ulaz se ne plaća. Podsetila me je i na galerije kakve sam videla u Milanu ili Briselu, samo što se ovde uglavnom nalaze mesare, cvećare i mali restorani.

Nedaleko se nalazi još jedna lokacija iz mnogima omiljene knjige i filmova. Prolazim pored Southwark katedrale, predstavnice anglikanske crkve.

Niz stepenice stižem do Borough pijace. Na Borough pijaci su snimani delovi iz ,,Zatvorenika iz Askabana’’.

Ovo je zvanično i najstarija pijaca u Londonu, skoro je proslavila hiljadugodišnjicu. Prodaju se uglavnom organski proizvodi, raj je za vegane i vegetarijance. Probala sam sir sa brusnicama, sok od brokolija, čizkejk od šargarepe...

Na svim proizvodima je obeležen tačan sastav i alergeni. Mnoge zemlje imaju svoje tezge, a najviše vremena sam provela razgledajući argentinsku, hrvatsku i tajlandsku.

Pored Southwark, posetila sam i katedralu Svetog Pavla, još jedan od simbola Londona. Sa visinom preko 100 m je druga najviša na svetu. Prvobitna verzija od drveta je izgrađena oko 600. godine, ali je današnji izgled dobila posle rekonstrukcije usled velikog požara koji je zahvatio grad u 17. veku. Ulaz se plaća i neki se bune zbog visoke cene (18 funti, jeftinije je kupiti online).

Smatraju da ulaz u verske objekte ne bi trebalo plaćati. Ovde su se dešavali važni istorijski događaji, kao što su venčanje princa Čarlsa i tragično preminule princeze Dajane.

Utisci o Londonu za ovih 5 dana su da je čist, organizovan i izrazito fotogeničan. Mogu se čuti svi jezici sveta i svi dijalekti engleskog. Podseća me na veće američke gradove. Iako jei Amerika multinacionalna zemlja, čini mi se da su se migranti amerikanizovali, dok je u Engleskoj svako sačuvao svoju kulturu. Stvorila mi se žal sto nisam razmišljala o studentskoj razmeni ovde, ali i želja da, ukoliko mi se ukaže prilika, London postane moj dom na neko vreme. 

DODATNE INFORMACIJE O LONDONU

PREVOZ

Od Stansted aerodroma se do metroa može doći National express busom ili Stansted express vozom. Ja sam birala autobus i cena je 15 funti za povratnu kartu. Najbolja opcija za gradski prevoz je po dolasku kupiti Oyster card (moguće je uzeti je već na aerodromu). Košta 5 dolara i minimalno prvo punjenje je 5 dolara. London je podeljen na 6 zona, od čega je sve ono turistički zanimljivo u prve dve. Da bi se smanjile gužve, cene jedne vožnje su različite u peak (od ponedeljka do petka: 6:30-9:29 i 16-18:59)-2.40 GBP i off peak vremenu-2.90 GBP. Cena busa je uvek ista- 1.50 GBP. Oyster kartice su dobre jer dnevno maksimalno možete platiti 7 GBP, kada pređete taj iznos vožnje su besplatne. Postoje i travelcards gde dnevna karta košta 13 GBP, a nedeljna 41 GBP. Sve informacije o prevozu možete naći ovde- https://tfl.gov.uk/.

SMEŠTAJ

Ako putujete sami najpovoljnija opcija su hosteli. Ja sam SoHostel rezervisala preko booking.com i cena noćenja je bila 14 GBP. Doplata za doručak je 7 GBP. Drugi smeštaj sam rezervisala pre Airbnb-a (link za popust prilikom prve rezervacije-https://www.airbnb.com/c/jovanak487?currency=USD) u delu Surrey Quay, druga zona Londona. Cena za jednokrevetnu sobu u kući je bila 25 GBP. Kada tražite smeštaj gledajte da bude u jednoj od prve dve zone. U gradu ima i mnogo couchsurfer-a, koji nude slobodan krevet besplatno. 

HRANA 

Jedna od skupljih stavki je upravo ova. Ako ćete jesti u restoranima, spremite se da odvojite minimum 15 GBP za obrok. Čaj i bezalkoholna pića su od 3 GBP, a u ekskluzivnijim hotelima i restoranima i do 10 GBP. Afternoon tea postavka u popularnim kafićima je 20-30 GBP. Ako biste da uštedite, Tesco i Lidl marketi su na svakom ćošku i mnoge namirnice su jeftinije nego kod nas, a izbor je veći. Kupovala sam kokosovu vodu i sveže ceđene sokove za 1 GBP, salate za 2 GBP, egzotično voće za 1-2 GBP. 

Ukoliko imate dodatna pitanja, slobodno mi se javite na mail jovanakvrzic7@ gmail.com ili putem društvenih mreža

 

 

 

 

Pročitajte i ovo iz kategorije - Evropa